Danas bih voljela s vama da podjelim dio privatnog razgovora s prijateljicom, pa mi je sinulo da bi možda bilo dobro da o tome pokrenem temu ovdje na našem online magazinu.
Svi znate šta se trenutno desava u svijetu.
Ne znam kad smo bili u mračnijem i beznadežnijem trenutku za ovih mojih 37 godina na ovoj planeti.
I znam da na svako živo biće ova nepravda i bespomoćnost mora da utiče.
Ja sam uvijek bila otvorena s vama.
Čak sam se par puta na storijima “našalila” kako sam ovih dana “zloupotrijebila” lijekove za smirenje da preživim dan.
I to je tačno.
Kutija lijekova popijena i ja ostanem sama sa svim neobrađenim emocijama koje sam slala na čekanje i “spavanje” bromazepamima.
Nisu nestale.
Sve su i dalje bile tu i čekale svoje red koja će me prva obuzeti.
I onda su me zaskočile sve.
Zadnjih dana su svi primijetili da sam čak i vidno loše zbog svega sto se dešava.
Dobila sam i mnogo poruka da brinete za mene i da ne izgledam dobro.
Bile ste upravu.
Ova dva dana, danas je treći, ne čitam vijesti.
Trudim se primjećivati sitnice oko sebe kako bih opet negdje u sebi zasadila i uzgojila sjeme radosti.
Još uvijek se osjećam sebično zbog toga, ali borim se i protiv toga.
Nije sebično brinuti o sebi kada si osoba o kojoj ovise drugi, manji, nemoćniji.
Govorim to sebi iznova i iznova dok u to ne povjerujem.
Zašto pišem sve ovo?
Želim da i vi shvatite da sve suze koje niste isplakale, svaki vrisak koji niste pustile, svaka rana na koju ste stavili flaster, popili bromazepam i odlučili da niste spremni da vas “zaboli” u tom trenu, stići će vas kad lijekova više ne bude.
Kad ovo sve možda jednom i stane.
Kad vi stanete, sve se to zakačilo za vas i prati vas kao sjena.
Ne dozvolite da taj teret bude pretežak za taj dan kad vas stigne.
Evo jutros sam Leona spremila, u školu ispratila i ljudski se isplakala zbog i radosti sto ga imam, i žalosti što tamo neko više nema prilike kakve ima Leon.
Odradila sam svoj dug skidanja tereta ovog svijeta za danas i idem dalje do sutra.
Svjesna sam da više od ovog za danas ne mogu podnijeti.
Više od ovog danas neću na sebe preuzeti.
Svijet ćemo spasiti samo tako.
Spašavamo jedno po jedno ali prvo krećemo od sebe.
I to je to.
Nema više želim vam prijatan dan jer neće biti prijatan.
Od sad nam želim ovo:
Da nam opet izraste cvijet radosti u srcima.
Vaša,
Jasmina Skender