U kolotečini života jedne majke koja je svjesno ili nesvjesno odabrala život u četiri zida za narednih nekoliko godina, većinom se najveći scenariji događaju upravo u glavi.
Razgovarajući sa nekoliko svojih poznanica i prijateljica, dolazim do zaključka da se većina nas pronalazi upravo u istoj mentalnoj situaciji. Nastojim razbiti predrasude o načinu života majki koje su odlučile nekoliko svojih godina posvetiti rađanju i odgoju svoga djeteta ili svoje djece.
Mnoge od nas se već na početku tog puta samoj sebi zaklele kako će to biti najljepši period života gdje su slobodne raditi što žele i kada žele u udobnosti svoga doma. Obećale smo same sebi kako apsolutno nećemo zaboraviti na vlastite potrebe i kako se tu, zapravo, neće mnogo toga ni promijeniti. Možda smo se potajno i ponadale životnoj prilici za odmor bez potrebe za radom izvan doma. I vjerojatno pretpostavljate, a jako često je i istina – lagale smo. Lagale smo same sebi. Katastrofa.
Realnost je često drugačija. Ako zamislite dan sa svakodnevnim obvezama oko pripreme obroka i čišćenja, popraćen sa puno ljubavi, zagrljaja i poljubaca, ali i suza, bola, umora, nemoći, zabrinutosti, odgovornosti… nastavite niz; jako brzo ćete shvatiti da tu baš i nema puno vremena, a često niti volje za bilo što drugo osim toga.
Smatram taj nedostatak volje najvećim problemom žena koje su upravo u ovoj fazi života.
Računajući s tim da imate i podršku i pomoć partnera s kojim djecu odgajate, svejedno ovaj period života zna i može biti neizmjerno naporan i samim tim odlična podloga za put ka zapostavljanju vlastitog bića. Puno je teže udovoljiti samom sebi kada si odgovoran za brigu i udovoljavanje biću ili bićima koje ti je važnije od tebe same.
Postoji i druga strana medalje. Ona strana o kojoj se ne govori glasno. Na toj strani postoje žene koje nemaju ničiju podršku. Tu su one samohrane, ali i one na kojima je sav teret jer njihov partner ne prihvaća dio svojih odgovornosti, ne cijeni njihov rad i daje si pravo ostatak dana poslije posla provesti u horizontali jer je umoran. O tome se malo piše, još manje priča i najmanje prikazuje kao problem realnosti.
Ja odabirem pričati o toj strani medalje gdje žene ne plešu u bijelim hlačama za vrijeme menstruacije, ne bude se našminkane i savršeno isfenirane, ne pripremaju doručak u poslovnoj odjeći, pa nasmijane odlaze u ured.
Ne rade sve žene u uredu, velika većina ih financijski pridonosi s krpom ili tacnom u rukama, na tvorničkoj traci ili za šivaćom mašinom, kupajući bolesnike, porađaju druge žene ili se bave bilo kojim drugim poslom koji rijetko viđamo na TV reklamama.
Majke koje su žene s druge strane medalje upravo najčešće zaborave na brigu o sebi tijekom perioda kada život posvećuju drugim životima. Ne pričam o pranju kose i nanošenju maskare. Ni o urednosti noktiju, nego o osobnoj higijeni svoga duha. I živaca da se ne lažemo.
To su stvari o kojima se mora početi glasno pričati, više pisati i davati jaču podršku i smjernice kako da iz čitave priče izađemo zdrave glave.
Za početak podsjetimo se što smo bile prije nego smo postale majke. Što si ti Marina, Lejla, Sandra, Majo, Sabina bila prije nego što si se ostvarila u ovoj ulozi? Ili još bolje, što si bila kada ti se oduzmu sve uloge koje si predstavljala na ovom svijetu? Što bi rekla za sebe bez da se opisuješ kao nečija sestra, kći, prijateljica, susjeda, a sada i majka?
Potražite dio sebe koji nema ulogu u životima onih oko vas. Put do te spoznaje doista može biti težak i trnovit. Doći ćete u situaciju kada ćete same sebe pitati zašto je to potrebno uopće. Pa ne čini li naš identitet kompletnim upravo činjenica da imamo razne uloge u svojim životima? Apsolutno da i apsolutno ne.
Da bismo bile potpunog identiteta i u cijelosti ispunjavale najbolje što znamo svaku ulogu svoga bića, naprosto je neophodno okrenuti se prvo onome što predstavljamo samo za sebe. Marija se osjeća ispunjenom kada pjeva. Marija, pjevaš li za svoju dušu? Ne pitam te pjevušiš li dok uspavljuješ djecu, nego imaš li trenutak u danu kada sjedneš i zapjevaš iz sveg glasa i srca? Ako ne, priušti si to.
Dragana se najbolje osjeća kada trči. Nemoj dopustiti da ne odeš na trčanje ujutro kada još svi spavaju. Trčanje za djecom u parku zasigurno jest fizička aktivnost, ali da li ona ispunjava tvoju dušu kao što je to činila ranije dok si tako punila baterije? Trgni se ako je to ono što ti voliš.
Nemojte dopustiti sebi da vam dani prolaze tako što ste okupirane samo obvezama, zadaćama i radeći ono što morate. Zapostavljanjem sebe samih tako neprimjetno zapostavljamo i one koje najviše volimo.
Ako ni ranije niste imale aktivnosti kojima ste se bavile isključivo zbog sebe i vlastitoga rasta, možda je ovo idealna prilika, a usuđujem se reći i krajnje vrijeme da stanete na sekundu i zapitate se što je to što ja volim činiti.
”Sretna majka- sretno dijete” možda vam se čini kao kliše, ali zaista nije. Na našim primjerima uče i naša djeca, te budite sigurne da će vaše dijete biti radosnije ako u očima svoje majke vide radost. Nitko drugi nije dužan da nam tu radost priušti, ali same sebi to dugujemo.
Saro, ako osjećaš istinsku sreću dok pišeš- piši ženo. Umorna si, kažeš? Znam. Ostavi to pranje suđa na pola, zapiši dva stiha koji ti stoje na duši i vrati se tom suđu zatim. Nećeš možda promijeniti sve što želiš, ali ćeš sigurno promijeniti svoje raspoloženje i možda taj jedan trenutak. Od trenutaka sve počinje. Promijenit će ti jedan dan, njime i tjedan, sretnijim tjednom učinit ćeš čitav mjesec takvim i zar već sad ne vidiš gdje to vodi?
Usudimo se zavoljeti sebe van svih okvira i uloga, tako ćemo i u njima zablistati najbolje što možemo. Kreni od sebe.