Kad smo klinci svi maštamo o tome šta ćemo biti kad porastemo. Dođu tetke, strine i ostala rodbina i slijedi nezaobilazno čuveno pitanje „Šta želiš biti kad porasteš?“ a ti sva ponosna kažeš „Pjevačica“ (to sam ja rekla) ili kažeš „Kad porastem biću policajac/frizerka/glumica/veterinar… ma izbora je koliko hoćeš. I to je maštanje. Lijepo je maštati. Zdravo je (kaži „zdraavooo“). No dobro.
Pozdravimo sada realnost. Kad tad odrastemo. Ne ostvare svi svoje snove jer se negdje između mašte i stvarnosti izgube, i oni i ti snovi. I to je okej, međutim prava stvarnost je da jednog dana svi moramo odrasti. Niko te ne pita da li to želiš. To je prirodna stvar. I tako brzo proleti djetinjstvo i dok si se okrenuo dva puta dolaziš u tačku života da je vrijeme da se osamostališ. Nova faza. Gdje ćemo to?
Kad se u pubertetu naljutiš na roditelje – pa pomisliš „Jedva čekam da se odselim!“ U teoriji zvuči super jednostavno, no u praksi nije baš tako. Odrastanje je super, ali…
Škola nas uči pitagorinoj teoremi, integrale i definiciju ćelije ali niko nas ne uči kako da se osamostalimo. I nećemo se lagati, svijet u kojem su naši roditelji odrasli nije svijet u kojem mi danas živimo. Ne mogu nas pripremiti roditelji za nešto što ni sami nisu prošli… ali – u načelu neke stvari su iste nebitno koje je vrijeme, tradicionalno ili savremeno doba života.
Nepoznat teren. Nova faza. Nesigurnosti. Strah od nauspjeha. Strah od osude. Prvi posao. Prvi stan. Prvo plaćanje računa. Niko ne govori o tome. To je mnogo stresnije od prve ljubavi. To je život. I šiba te sa svih strana, a ti još zelen.
I da ti kažem nešto. Danas ja pakujem svoje kofere i otvaram novo poglavlje. I nije jednostavno. Sa jedne strane čujem kako se onaj vratio roditeljima poslije dva mjeseca, sa druge strane čujem i one koji kažu „To mi je bila najbolja odluka!“ ili „Vidjećeš brzo ćeš se naviknuti i pitaćeš se zašto to nisi ranije učinila.“ I kad ti dođeš do toga, saslušaj svakoga, ali… uradi onako kako smatraš da je najbolje za tebe. Ti sebe poznaješ bolje nego iko u tvom okruženju. Ti pišeš svoja pravila. I poštuj tuđa pravila. I zapamti, najvažnije pravilo u životu je da nema pravila. To je život.
I dalje rasteš, samo mentalno. Pomjeraj svoje granice. Širi svoje vidike. Grabi iskustva. Vjeruj u sebe. Neće uvijek biti sve savršeno, ali nema odustajanja. Svaki put kad poželiš odustati, sjeti se kako si prohodala. Padala si, ustajala, i ponovo padala i ponovo ustajala. I nisi odustajala. Zato si i uspjela. Isto je i kad odrasteš. Vjeruj mi, možeš ti to. Samo hrabro. Ne prati sreća hrabre. Hrabri kreiraju svoju sreću. Budi hrabra.
Piše Ema Mehić.